Najbolji
hrvatski rukometaš Domagoj Duvnjak već je nekoliko godina vođa
rukometne reprezentacije. Nakon što je 2007. ušao u reprezentaciju kao član
momčadi za SP u Njemačkoj, a zatim bio dijelom ekipe koja je osvojila srebro na
EP-u u Norveškoj 2008., “Dule” je bio “ispomoć” Ivanu Baliću kao
organizatoru igre, a zatim je postao “alfa i omega” kada Balić više nije bio u
momčadi, od SP-a u Španjolskoj 2013.
Iste te
godine Duvnjak je i službeno bio proglašen najboljim igračem svijeta od strane
Međunarodne rukometne federacije.
Jedan od
najboljih koje je Hrvatska imala u dugoj i bogatoj rukometnoj povijesti, sada
je član njemačkog Kiela nakon što je igrao u Đakovu, Zagrebu i Hamburgu.
Na pripreme
je Domagoj došao pomalo načet i iznuren, ali od njega se opet očekuje najviše,
pa i da sam riješi poneku kriznu utakmicu kao što je to često bio slučaj:
- Ozlijeđen
sam malo, muči me taj zglob, no svakim je danom sve bolje jer sam pošteđen na
većem dijelu priprema otkad sam došao poslije Nove godine. Imam problema, ima
ih i Karačić, Kopljar, Marić...i još neki dečki, no sve će se to
zaboraviti, bol će nestati čim stupimo na teren jer će adrenalin sve to
izbrisati. Uvjeren sam da ćemo biti pravi...
• Nakon
dužeg vremena nitko zbog podmlađene momčadi ne najavljuje vrh, koliko je to
olakšanje, nema pritiska?
- Znamo za
što i za koga igramo, mi predstavljamo hrvatski rukomet, a zna se da to ima
neku težinu. Svjesni smo da moramo biti pravi, vidjet ćemo dokle ćemo dogurati,
ali ne idemo turistički u Poljsku. To što možda nismo moćni na papiru ništa ne
znači.
Ljudi iz
vodstva saveza malo su se zaigrali izjavama da su te ozljede većeg broja igrača
posljedica nebrige pojedinaca i nedovoljnog treniranja. Domagoj ne misli tako:
- Ne znam za
druge, mogu govoriti samo u svoje ime. Igrao sam svaka tri dana tijekom sezone,
napor je ogroman, ponekad neljudski. Kad dobijem taj jedan slobodan dan, a to
je jako rijetko, moram ga koristiti da odmorim tijelo. Teško je, ritam je
ubitačan, mijenjam hotele, gradove, putujem, znam se ujutro probuditi pa se ne
mogu odmah sjetiti u kojem se gradu nalazim. Odigrao sam 35 utakmica ove sezone
i to je razlog umoru, a onda i ozljedama. Tako je vjerojatno i drugim igračima
koji igraju u takvom napornom ritmu.
Istina je,
Domagoja u Kielu, kao i prije u Hamburgu, treneri “mrcvare” i iz njega izvlače
maksimum te je često iscrpljen kad dolazi u reprezentaciju. Problemi s očima s
čime se borio, danas više ne postoje:
- Nikakvi,
sve je u najboljem redu. Nosim leće i tu više nema problema.
• Neki kažu
da nam nikad kao sada nije trebao pravi Duvnjak, koji je nekad sam morao
dobivati utakmice kad drugima nije išlo:
- Nadam se
da mogu biti dobar, iako mi je zglob još uvijek bolan od tog 5. prosinca kad
sam ga iskrenuo. Dat ću sigurno maksimum, kao i uvijek, no rukomet je momčadski
sport. Jedan igrač ne pobjeđuje, moramo biti dobri kao momčad, a u to uopće ne
sumnjam, kao ni u maksimalni angažman svakog od naših igrača.
• Ostatak
konkurencije je standardno dobar, mnogi su isto načeti ozljedama. Tko su
najveći favoriti u Poljskoj?
- Prema meni
je Španjolska prvi favorit. Prvenstveno zato što nemaju previše problema s
ozljedama, osim toga bili su dobri u prijateljskim utakmicama. Kao papagaji smo
svi i uvijek ponavljamo, ali to je činjenica - na europskim prvenstvima nema
slabih momčadi, sedam-osam reprezentacija može nešto postići, nadam se da smo
mi jedna od njih. U stvari, siguran sam.
• Skupina s
Bjelorusijom, Norveškom i Islandom ipak ne bi smjela biti preveliki problem za
lakši nastavak i križanje s Francuskom, Poljskom i Srbijom (Makedonijom)?
- Primarni
nam je cilj prijenos ta četiri boda, to znači tri pobjede u prvom krugu jer na
osnovu toga možemo dalje nešto 'graditi'. Znamo da se križamo s Francuzima,
Poljacima, s reprezentacijama iz skupine favorita i to bi onda moglo presuditi,
pa bi čak i jedna pobjeda uz dobar rasplet u drugom krugu mogla biti dovoljna
za nešto više...
• Kao i
uvijek, svaki igrač još jednu stvar “papagajski” ponavlja - mora se ići iz
utakmice u utakmicu ne razmišljajući previše o onom što dolazi kasnije.
Bjelorusija je, dakle, jedino o čemu treba razmišljati?
- Prvo
krećemo s njima, dosad su nam bili 'mušterije', no to sada ne znači ništa,
ozbiljna su reprezentacija, ovo je nova utakmica i ne treba sanjati da ćemo s
njima lako na kraj. Imaju praktično dvije postave, jedna igra 6-0 obranu, druga
pak kombinira iz 5-1 u neku 3-2-1 pa i 3-3, nekog 'divljaka'. Bit će nam
opasni, nitko tu na EP-u ne može bilo koga razvaliti, presuđivat će lopta ili
dvije u mnogim utakmicama. Tako treba pristupiti i ovoj koja bi formalno
trebala biti najlakša.
• Problemi s
ozljedama kao i momčad puna “novaka” nisu utjecali na moral?
- Nimalo, to
nas je malo ojačalo, kao i onaj poraz od Slovenije. Izvukli smo pouku, bila nam
je to škola. Već ćemo u petak pokazati da nismo zaboravili igrati rukomet. Bilo
mi je teško sa strane gledati taj poraz od Slovenije jer nisam igrao. To je
puno teže nego biti na terenu. Najvažnije je ipak to da je atmosfera u momčadi
odlična, nabrijana kao uvijek. Ponovit ću, mi predstavljamo hrvatski rukomet, a
to ima veliku težinu...